BMI prikazuje odnos težine i visine tijela, međutim ne uzima u obzir tjelesnu građu pojedinca, pa je njegova upotreba ograničena. BMI ne može ilustrirati postotak masnog tkiva u odnosu na mišićnu ili koštanu masu – što su osnovni kriteriji za procjenu je li određena osoba debela ili mršava. Pojedinci s velikom tjelesnom masom i visokim BMI indeksom ne mogu se automatski kategorizirati kao pretili; na primjer, kod bodybuildera i krupno građenih ljudi, udio mišićne i koštane mase u odnosu na visinu je velik, ali to ne znači da su debeli.

Stoga BMI ne može biti mjerilo za procjenu zdravlja odnosno pretilosti, ali se koristi kao dobra statistička mjera uhranjenosti. BMI indeks i ovakav način usporedbe težine razradio je belgijski znanstvenik Adolphe Quetelet za potrebe istraživanja «socijalne fizike» sredinom 19. stoljeća – zbog čega se BMI često naziva i Queteletov indeks.

Ovaj indeks je prvenstveno statističko oruđe, namjenjeno proučavanju društvenog zdravlja, koje omogućava istraživenje i usporedbu medicinskih podataka u kojima su zabilježeni visina i težina subjekta – kako bi se procjenio rizik po zdravlje u odnosu na uhranjenost stanovništva.

Treba naglasiti da se BMI koristi samo za procjenu debljine – iako postoje i puno sofisticiranije i točnije metode za određivanje indeksa pretilosti. No, BMI pruža prikladnu statističku veličinu za procjenu (ne)uhranjenosti stanovništva – iako nije ni najbolji niti najtočniji pokazatelj. Ali kako se visina i težina rutinski bilježe u svim kulturama i za vrijeme različitih medicinskih pregleda, BMI je postao popularno oruđe zdravstvenih statističara – koje omogućava jasnu matematičku korelaciju između težine (uhranjenosti) i učestalosti pojavljivanja određenih bolesti, na najširem mogućem uzorku populacije.

Tim "The young minds"