U brojnim istraživanjima je dobiveno da se kod pretile djece anksioznost i depresivnost javljaju češće nego kod vršnjaka normalne tjelesne mase. U istraživanju Sjöberga i suradnika (2005), pronađena je povezanost između pretilosti i depresije kod adolescenata. Takvi rezultati sugeriraju da liječenje pretilosti dijetom i tjelovježbom ponekad nije dostatno, već treba uključivati i suočavanje sa simptomima potištenosti. Neka istraživanja navode da čak 70% pretilih adolescenata zadovoljava kriterije za najmanje jedan psihološki poremećaj, 43% za poremećaj raspoloženja, a 41% za neki od anksioznih poremećaja, posebice socijalnu fobiju.

U istraživanjima se redovito dobiva doživljaj smanjene kvalitete života kod pretile djece. Nalazi Friedlandera i suradnika (2003) sugeriraju da djeca školske dobi i prekomjerne tjelesne mase procjenjuju svoju kvalitetu života nižom u odnosu na djecu normalne tjelesne mase. Ovakvi rezultati su najvećim dijelom dobiveni na mjerama zdravstvene kvalitete života – fizičkom funkcioniranju, psihosocijalnom zdravlju i samopouzdanju. U ovom istraživanju je dobiveno i da roditelji djece s prekomjernom tjelesnom masom postižu niže rezultate na mjerama emocionalne dobrobiti, što ukazuje na važnost obiteljskih prilika u suočavanju s djetetovim viškom kilograma. Pretila djeca se manje bave sportom, imaju više poteškoća s trčanjem, ali i svakodnevnim aktivnostima, poput kupovanja odjeće i izlazaka s prijateljima – što je negativno povezano s kvalitetom njihovih života.

Socijalna marginalizacija i stigmatizacija pretile djece je fenomen dokazan brojnim istraživanjima. Dokazano je da se pretila djeca i adolescenti suočavaju s diskriminacijom u mnogim važnim područjima života – zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvenoj skrbi te odnosima s drugim ljudima. Pretila djeca su žrtve stereotipa od strane vršnjaka, učitelja, ali i vlastitih roditelja. Uz pretilost se često vežu stereotipi o pretjeranom jedenju te se pretilu djecu procjenjuje kao lijene, glupe, prljave, neiskrene te pokvarene. Također, često se javlja mišljenje da bi lako mogla smršaviti kada bi to željeli, odnosno da je rješavanje pretilosti stvar motivacije.

Uočeno je da druga djeca procjenjuju pretilu djecu kao onu koja im se najmanje sviđaju, što sa sobom često povlači negativnu stigmatizaciju. Stigma može uključivati verbalno zadirkivanje (nadimci, ruganje, ismijavanje), fizičko maltretiranje (udaranje, guranje) i socijalnu izolaciju (u igrama su odabrani zadnji za tim, isključeni su iz mnogih socijalnih događanja, ogovaranje). Oko 90% pretile djece uvjereno je da bi vršnjačko zadirkivanje i zlostavljanje prestalo kada bi smršavili, a čak više od polovice misli da bi imali više prijatelja kada bi bili mršaviji. Budući da se u zapadnom svijetu atraktivnost, kompetencija pa čak i inteligencija izjednačavaju s mršavošću, određena negativna vjerovanja i osjećaji prema pretilosti su duboko ukorijenjeni u društvu. Djeca s negativnim socijalnim iskustvima, koja su zadirkivana i smatrana manje kompetentnima od vršnjaka s normalnom tjelesnom masom, imaju manju vjerojatnost razviti socijalnu kompetentnost i uspješne socijalne odnose, što utječe na njihov psihosocijalni razvoj i kasnije samopoimanje.

Zbog svih ovih navedenih posljedica pretilosti kod djece, treba istaknuti važnost prevencijskih programa koji uključuju intervencije u široj zajednici, osvještavanje javnosti o problemu pretilosti, promicanje zdrave prehrane u vrtićima i školama, te edukaciju roditelja